Fiksni ortodontski aparatići

Fiksna ortodoncija koristi ortodontske aparatiće za zube koje pacijent sam ne može ukloniti iz usta. Fiksna ortodoncija razvijala se prvenstveno u Sjedinjenim Američkim Državama, a prvi fiskni ortodontski aparatić edgewise tipa osmislio je, po mnogima otac ortodoncije, Edward Angle 1928 godine.

U Europi se počela koristiti 50tih godina prošloga stoljeća. Iako postoji niz ortodontskih naprava koje su fiksne, poput naprave za forsirano širenje nepca, lingvalnih i palatinalnih lukova, ipak se u većini slučajeva misli na edgewise napravu, odnosno aparatić koji se sastoji od bravica i žičanog luka koji ih povezuje.

Ortodont koristi elemente poput bravica, tuba i prstenova koje se lijepe posebnim kompozitnim materijalima odnosno cementiraju za zub. Po završetku ortodontske terapije - ortodont ih skida specijaliziranim instrumentima.

 

 

 

 

 

Bravice same po sebi nisu u mogućnosti proizvesti silu za pomak zuba. Za to služi žičani ortodontski luk koji povezuje bravice te producira silu potrebnu za pomak zuba. Postoje lukovi različitih materijala; nikal-titanske legure, nehrđajući čelik, titan molibdenske legure itd. Svaki materijal je predviđen za određenu fazu ortodontske terapije.

Prednost fiksnog ortodontskog aparatića je primjena blagih sila povoljnih za fiziološki pomak zuba te mogućnost preciznijeg pomaka u odnosu na mobilne aparatiće.

Bravice mogu biti klasične i samoligirajuće. Bravica se na neki način mora povezati sa žičanim ortodontskim lukom kako bi došlo do pomaka zuba. Kod klasičnih bravica to povezivanje tj. ligiranje se provodi gumicama ili čeličnim žicama, dok samoligirajuće bravice imaju ugrađen klip pomoću kojeg se ostvaruje veza žičanog luka i bravice. Premda i klasične i samoligirajuće bravice dovode do željenog rezultata, samoligirajuće bravice imaju prednost jer produciraju manje sile pri pomaku te su prihvatljivije pacijentu sa estetskog i higijenskog aspekta jer nema dodatnog materijala u ustima poput gumica i čeličnih žica za povezivanje. I klasične i samoligirajuće bravice mogu biti estetske (bijele, prozirne) i metalne. Razlika je ovdje primarno u estetici, prozirne bravice su skoro neprimjetne. Svi sustavi s estetskim bravicama koje koristimo u poliklinici jesu keramičke koje su mnogo kvalitetnije od primjerice plastičnih.

U našoj ordinaciji koristimo najsuvremenije tehnike fiksne ortodoncije kao i aparatiće. Uz klasične bravice, tu su i samoligirajuće bravice najmodernijih tehnika: Damon, In-Ovation, QuickQlear itd.

Mobilni ortodontski aparatići

Mobilna ortodoncija u svrhu ispravljanja pozicije zuba i korekcije međučeljusnih odnosa koristi naprave koje pacijent sam stavlja i vadi iz usta.

Dok se u SAD-u u prvoj polovici stoljeća razvijala fiksna ortodoncija, u Europi je tekao razvoj i usavršavanje mobilnih aparatića. Kada je počela veća fluktuacija stručnjaka iz SAD-a u Europu i obratno, došlo je do prihvaćanja mobilnih aparatića u SAD-u kako i fiksnih u Europi. Možemo reći kako su danas i jedne i druge naprave neizostavan dio moderne ortodontske terapije.

Iako među laicima vlada uvjerenje da su mobilni aparatići, odnosno „noćni aparatići“ zastarjeli, to nikako nije točno. One apsolutno imaju svoju indikaciju i unatoč sve većim mogućnostima fiksne ortodoncije još uvijek nalaze svoju primjenu.

Mobilne ortodontske aparatiće izrađuje zubni tehničar po uputama ortodonta. One se sastoje od akrilatnog tijela i čeličnih elemenata kojima se drže za zube. Najčešće su to dvije odvojene ploče koje se stavljaju na gornji odnosno donji zubni luk. Pacijent ih nosi minimalno 4 sata dnevno te po noći (12-14 sati dnevno), a skida ih obavezno pri jelu.

Prvenstveno se koriste u mlađih pacijenata kod kojih je još prisutan potencijal rasta. Tada uz pomoć mobilnog aparatića ne korigiramo samo zube već poboljšavamo i skeletne i mekotkivne odnose djeteta kako bi po završetku rasta imalo skladan profil i harmonične odnose dijelova lica.

Lingvalni ortodontski aparatić

Klasična fiksna ortodoncija podrazumijeva postavu bravica i ostalih elemenata naprave na labijalnu tj. bukalnu plohu zuba, odnosno onu koja je položena prema usnicama i obrazima te vidljiva izvana. Konstruirane su i bravice koje se postavljaju na „unutarnju“ plohu zuba čineći na taj način napravu „nevidljivom“, neprimjetnom u socijalnom kontaktu.

Lingvalna ortodoncija doživjela je značajan napredak posljednjih 10ak godine te je izrazito tražen oblik ortodontske terapije od strane odraslih pacijenata koji zbog profesionalnih obveza žele aparatić koji neće biti vidljiv drugim osobama.

Ovakav tip terapije također ima svoje nedostatke jer iziskuje više vremena na prilagodbu nakon postavljanja naprave zbog bliskog kontakta s jezikom.